Panel rasprava održana na Veleučilištu Aspira u četvrtak 13. studenog pružila je vrijedan uvid u svakodnevni život osoba s dijabetesom tip 1, izazove s kojima se suočavaju, kao i napredak u liječenju i tehnologiji koji olakšava upravljanje ovom kroničnom bolešću. Na panelu su sudjelovale tri stručne osobe s različitim perspektivama: doc.dr.sc. Anela Novak, specijalistica interne medicine sa subspecijalizacijom iz endokrinologije i dijabetologije, Mia Duvnjak, magistra nutricionizma i osoba s dijagnozom dijabetesa tip 1 i doktorica Tanja Dragun, osoba s dijabetesom tip 1 koja aktivno živi s tom dijagnozom.
Osnovna razlika između dijabetesa tip 1 i dijabetesa tip 2
Panel je započeo s fundamentalnim pitanjem koje često zbunjuje javnost – koja je razlika između dijabetesa tip 1 i dijabetesa tip 2? Dr. Novak je istaknula da, iako se dijagnoza u oba slučaja postavlja na isti način – kada je razina šećera natašte viša od 7 mmol/L ili nakon jela viša od 11 mmol/L, uzroci su bitno različni.
“Dijabetes tip 1 nastaje autoimunim procesima kada antitijela napadaju beta-stanice gušterače, što rezultira nemogućnošću proizvodnje inzulina. Osobe s ovim tipom dijabetesa doživotno ovise o inzulinu i nisu “krive” za svoju bolest – genetska predispozicija i neki vanjski okidač (virusna infekcija ili stres) dovode do razvoja bolesti.“
S druge strane, dijabetes tip 2, koji čini više od 85% svih slučajeva dijabetesa, uglavnom je povezan s pretilošću – oko 80% osoba s dijabetesom tip 2 je pretilo. Inzulinska rezistencija vremenom iscrpljuje gušteraču, što dovodi do razvoja bolesti. Ključna razlika je u tome što se dijabetes tip 2 može kontrolirati pa čak i dovesti do remisije promjenama životnih navika, dok je to kod tipa 1 nemoguće.
Osobna iskustva i dijagnoze u ranoj dobi
Osobna svjedočanstva Mije i Tanje pružila su autentičan pogled na život s dijabetesom.
Mia je dijagnozu dobila u drugom razredu srednje Medicinske škole, što je imalo i svojih prednosti – cijeli razred, uključujući profesore, prepoznao je simptome zajedno s njom i pružio joj podršku. Ipak, morala se prilagoditi strogom rasporedu koji je dijagnoza zahtijevala, poput obroka u točno određeno vrijeme, dugih šetnji, itd
Tanja je pak dijagnozu dobila s devet godina, a prethodili su tipični simptomi: mršavo dijete koje je još više smršavilo, izrazita slabost, učestalo mokrenje po noći, stalna glad i žeđ. Proces dijagnoze bio je relativno brz, trajao je samo nekoliko tjedana, a dijagnoza je bila neupitna.
Izazovi školovanja i studiranja s dijabetesom
Jedan od najzanimljivijih dijelova diskusije odnosio se na iskustva studiranja s dijabetesom. Mia je priznala da na fakultetu nije htjela spominjati svoj dijabetes profesorima, iako su kolege znale za njenu dijagnozu.
To dovodi do pitanja: Zašto mladi ljudi šute o kroničnim bolestima?
Tanja je ponudila uvjerljiv odgovor: “Mi se jednostavno ne osjećamo bolesno. Vi se jednostavno ne definirate kao bolesna osoba i dapače, pogotovo kad ste u nekim godinama adolescencije, jako ćete zamjeriti nekome ako vam kaže da ste bolesni, a vi pucate od zdravlja”. Tek u kasnim dvadesetima naučila je kako komunicirati svoju dijagnozu.
Studiranje medicine s dijabetesom tip 1 donijelo je dodatne izazove. Tanja opisuje kako nije bilo senzora i da je na kliničkim vježbama bilo teško nositi sve potrebne stvari u malim džepovima pa je često namjerno držala šećer malo višim kako ne bi slučajno pao tijekom nekoliko sati vježbi. Nedostatak menze na tadašnjem Medicinskom fakultetu značio je da su bile na raspolaganju samo pekarske opcije, što nikako nije išlo u prilog osobama s dijabetesom.
Prehrambeni izazovi: Škole i društveni kontekst
Panel je posvetio značajnu pažnju problemu prehrane u školama. Iako je u škole uveden topli obrok, praksa je pokazala da su to često pekarski proizvodi, što već u ranoj dobi stvara loše navike koje se kasnije prenose i u odrasli život.
Mia je istaknula kako zdrave prehrambene navike formirane u obitelji mogu pomoći, ali su one često poništene lošom prehrambenom ponudom u školskom okruženju. Tanja je još drastičnije opisala situaciju: “U krugu svake škole nalazi se pekara, kladionica, automat, što stvara nemoguću situaciju za dijete s dijabetesom koje pokušava paziti na prehranu. Čak i dijete koje kod kuće dobiva zdravu hranu ne može odoljeti kada su vršnjaci stalno okruženi nezdravom hranom.”
Edukacija i sustav: Što nedostaje?
Panelistice su se složile da trenutni obrazovni sustav ima ozbiljne manjkavosti.
Tanja je predložila da bi nutricionist u školama mogao igrati važnu ulogu, ne samo u formuliranju jelovnika, nego i u edukaciji djece, roditelja i nastavnika o odnosu hrane i zdravlja, pravilnom sastavljanju obroka, te prilagođavanju prehrane za djecu s alergijama, intolerancijama ili metaboličkim sindromom. Svi su se složili da je potreban cjelokupan sistemski pristup gdje obitelj, škola i društvo zajedno rade na rješenju.
Dodatni problem je nedostatak tjelesne aktivnosti; u osnovnim školama postoje samo dva sata tjelesnog tjedno, od čega je pola učenika oslobođeno, dok primjerice u Sloveniji imaju pet sati tjedno.
Panel rasprava “Život studenata s dijabetesom – Izazovi i podrška”
Revolucija u tehnologiji
Dr. Novak je opisala ogroman napredak u liječenju dijabetesa u posljednjih dvadesetak godina. Prisjećala se pacijenata koji su morali kuhati svoje igle, jer nisu imali ni penove ni aparate za mjerenje šećera, mjerili su ga putem trakica u urinu. Danas su dostupni senzori koji 24 sata svakih 2-5 minuta mjere šećer i prikazuju ga na aplikaciji.
Zanimljivo je bilo čuti različite perspektive o ulozi tehnologije. Tanja je iznijela “nepopularno mišljenje”; iako priznaje prednosti novih pumpi, ne želi na sebi nositi ništa viška što je ometa u aktivnostima.
“Preferiram posložiti svoj život tako da mi je kontrola jednostavna kroz disciplinu.”
Dr. Tanja Dragun
Dr. Novak je priznala da neki pacijenti ne vole prepustiti kontrolu tehnologiji, dok je Mia istaknula da joj pumpa stvarno pomaže, posebno jer ima i druge popratne dijagnoze. Ovdje se pokazalo da ne postoji univerzalno rješenje – različite osobe imaju različite potrebe i pristupe upravljanju dijabetesom.
Studentska sekcija Šećerko i značaj podrške
Na kraju panela predstavljena je studentska sekcija “Šećerko” koja djeluje na Medicinskom fakultetu, a pokrenuli su je studenti uz mentorstvo dr. Novak. Njihova predstavnica Angela Kalpić kao razlog osnivanja navela je cilj poticanje studenata na razmišljanje izvan okvira.
Dr. Novak želi potaknuti studente da razumiju da nije sve “suho” kako piše u knjigama, da je tijelo kompleksan sustav koji se mora liječiti cjelovito. Ova inicijativa naglašava važnost psihološke i emocionalne podrške za mlade s dijabetesom, što je, nažalost, tema koja se često zapostavlja.
Studentska sekcija Šećerko
Potreba za sveobuhvatnim pristupom
Ovaj panel je jasno pokazao da život s dijabetesom tip 1 nije jednostavan, ali je s pravom podrškom, edukacijom i tehnologijom sve lakši. Panel je bio, ne samo informativan, već i dubok ljudski uvid u izazove, trijumfe i svakodnevnu realnost života s dijagnozom dijabetesa.