“Želja mi je nastaviti raditi u sportu, a u kojem točno smjeru – još uvijek ne znam. Pronašao sam ljude kojima vjerujem, koji imaju iste aspiracije kao ja i koji teže napretku. U budućnosti tko zna gdje će me život odnijeti, hoće li to biti u nogometu, na nekim funkcijama ili će pak biti ovako u smjeru privatnog biznisa, vidjet ćemo. Trenutno je to – privatni biznis.”
- Za početak, tko je Ivan Vrgoč i kako bi se opisao u tri riječi?
Prvenstveno sam student, kolega, demonstrator na kolegiju „History of sports“ ovdje na Aspiri, fakultetu koji ujedno i pohađam. Mogao bih reći da sam začetnik renesanse splitskog sporta jer sam ipak doveo nešto novo, nešto nepoznato, nešto drugačije. U Splitu smo naviknuli na tri sporta; nogomet, košarka i tenis. Sada kada je došao padel, nešto drugačije, privuklo je ljude u kratkom periodu.
- Kako si se odlučio upisati baš Aspiru?
Po završetku nogometne karijere, koju sam završio relativno mlad, bilo je nekoliko opcija. Osjetio sam da za neki veći iskorak u nogometu nisam trenutno sposoban, a najvažnije je biti realan prema sebi. Htio sam ići mirnijim, sigurnijim putem, a fakultet je najbolji izbor za to. Bilo je nekoliko fakulteta u izboru, ali htio sam ostati u svojoj branši, a to je sport tako da se Aspira činila kao idealna prilika i logičan izbor.Voditelj studija Sportskog menadžmenta, Luka Androja, koji je ujedno i moj prijatelj, uvelike mi je pomogao prilikom odabira fakulteta, odnosno približio me Aspiri tako da nije bilo teško odlučiti.
- Na trećoj si godini studija Sportskog menadžmenta. Koliko ti se do sada svidjelo studiranje na Aspiri i koji su ti planovi za budućnost?
Od prvoga dana sam iskoristio sve što mi je Aspira ponudila; i nastavne i izvannastavne aktivnosti. Nisam kalkulirao mogu li ja to ili ne, nego sam išao glavom kroz zid, a s druge strane temeljito jer sam uvijek 100% u onome što radim. Stručne prakse, turniri, predmeti koje učim, uspostavljanje odnosa s profesorima… sve što mi se ponudilo, to sam i iskoristio. Sve je stvar nas samih kako se postavimo.
Što se tiče planova za budućnost, želja mi je nastaviti raditi u sportu, a u kojem točno smjeru – još uvijek ne znam. Ne toliko davno, poslovni partneri i ja smo otvorili Padel centar u Splitu. Pronašao sam ljude kojima vjerujem, koji imaju iste aspiracije kao ja i koji teže napretku. U budućnosti tko zna gdje će me život odnijeti, hoće li to biti u nogometu, na nekim funkcijama ili će pak biti ovako u smjeru privatnog biznisa, vidjet ćemo. Trenutno je to – privatni biznis.
- Kao što si i sam naveo, otvorio si Padel centar. Možeš li nam reći nešto malo više o samoj ideji i kako si se odlučio na to?
Jednom prilikom kada sam bio kod prijatelja u Zagrebu, odveo me na padel. Do tada nikada nisam čuo za taj sport i nisam shvaćao kako to zapravo funkcionira dok nisam došao na teren. To je zapravo kombinacija tenisa i squash-a. Kroz pet dana koliko sam tada proveo u Zagrebu, svaki dan smo odlazili igrati padel po 2-3 sata dnevno i zaljubio sam se u taj sport. Odmah sam rekao: „kada budem u mogućnosti otvoriti Padel centar, to ću i učiniti.“ Eto, otvorio sam ga četiri godine nakon. Malo po malo sam istraživao, prikupljao informacije i kada je došla prilika za otvaranje, bio sam pripremljen.
- Je li postojao strah od nepoznatog?
Ne bih da ispadne klišej, ali volim riskantne stvari. Zapravo, i nisam smatrao toliko riskantnim jer sam zaista napravio dobro, detaljno istraživanje prije toga. Slao sam e-mailove svim padel centrima po Europi, savjetovao sam se s ekipom iz Zagreba koja ima Hrvatski savez padela, isto tako i vlasnicima tog centra tako da po svim parametrima nije bilo upitno hoće li uspjeti, hoće li zaživjeti, već je bilo pitanje samo kojom brzinom. Sve u svemu, više sam nego zadovoljan.
- Jesu li ti kolege i predavači na Aspiri pomogli na bilo koji način u tom pothvatu?
Aspolutno, Aspira je meni dala puno. Uz znanje koje sam dobio, analiza tržišta koju prije nisam znao, financijski pokazatelji i aspekti, same investicije i isplativost i sl. Profesori koji su vezani uz sportski menadžment i ekonomija zaista su mi puno pomogli, počevši od Maria Buble, Maje Zelić, Luke Androje, Josipa Reića…na puno stvari su mi ukazali i pomogli. Sigurno da sam s te strane puno dobio.
S druge strane, imao sam podršku i od kolega, jako je pozitivno bilo to čuti. Nitko me nije kritizirao tako da su mi zaista bili veliki vjetar u leđa.
- Kada gledaš unatrag, bi li nešto promijenio?
Uvijek postoji prostora za napredak, za više, bolje. Sigurno da bi korigirao neke stvari, možda i uštedio na nečemu, ali morali smo brzo reagirati i to napraviti jer smo znali da će zbog pandemije cijene samo rasti. Ne postoji čovjek koji ne pogriješi u barem jednom koraku u procesu do konačne izvedbe, ali obzirom da je to nešto novo i nepoznato, jako sam zadovoljan.
- Što bi poručio mladima koji biraju fakultet?
Najbitnije je da slušaju sebe, da im se ne nameće razmišljanje drugih. Uvijek treba gurati svoj film; npr. ja sam uvijek znao što želim. Treba sjesti sam sa sobom i promisliti što želimo, a u konačnici biti perzistentan u onome što radiš. Sve to u konačnici dođe na svoje.
- A što bi poručio onima koji razmišljaju o poduzetničkim vodama?
Ako u bilo kojem trenutku osjete da je nešto dobra ideja, apsolutno. Prvo što bi im savjetovao je da dobro istraže sve vezano za ideju, da se okruže dobrim ljudima, smisle dobru strategiju. Mi smo generacija koja može raditi čuda – sve je otvoreno, sve je dostupno i transparentno, treba se samo malo potruditi i dobije se dosta dobrih informacija i dobra platforma za izvedbu i realizaciju svake poduzetničke ideje.
